Suprotno uvriježenom mišljenju, ne postoji nešto kao “krivac za razvod”. Razvodi se događaju i u pravilu su neizbježni.
Oni koji krivnju traže bilo u sebi, bilo u drugima, odbijaju se suočiti s neminovnim. Takvo razmišljanje proizlazi iz pretpostavke da je bilo moguće neko drugo rješenje osim razvoda, da je samo on/ona (nadopuni prema želji).
To nije istina. Razvodi su rezultat zapetljaja.
Oba partnera su uključena u razvod na svoj osobit način.
Zato se u konstelacijama nikada ne traži tko (ili što) bi mogao biti kriv. Kada je odnos gotov, treba se suočiti s emocijom boli koja se zbog toga javlja, iako se u početku mislilo da će sve biti dobro i trajati vječno i nitko s tim ishodom nije računao.
Kada su se partneri u stanju suočiti s boli koju razvod donosi, mogu se u miru rastati i međusobno riješiti sve ono što dolazi nakon i na taj način postaviti temelje svojoj budućnosti.
Što se tiče intimnosti, intimnost je stvar para. Niti u braku, a niti nakon njega, intimne detalje ne treba iznositi drugima, a pogotovo ne novom partneru.
Tako npr. muškarac/žena drugoj ženi/muškarcu ne smiju pričati o intimnim detaljima odnosa s prvom ženom/muškarcem. Sve što pripada vezi u paru ostaje čuvana tajna između muškarca i žene.
Također takve stvari ne treba govoriti ni djeci jer se to njih ne tiče i to je loše za njih. To je važno zbog toga što mnogi roditelji misle da će djeci olakšati teret ako budu pričali o tome zašto je došlo do razvoda.
Djeci jednostavno treba reći da se roditelji rastaju, ali da time ne prestaju biti njihovi mama i tata. Roditeljski odnos razvodom nije razvrgnut.
To je važno i zbog toga što djeca često krive sebe za razvod i radije bi oni preuzeli to na sebe, nego da prebace na roditelje.
Iako se tijekom razvoda djeca dodjeljuju jednome, a oduzimaju drugome roditelju, u stvarnosti djeca roditeljima nikada ne mogu biti oduzeta jer i nakon toga roditelji zadržavaju sva prava i sve obveze. Jedino gdje dolazi do razdvajanja je partnerski odnos.
S tog aspekta, djeca dožive veliko olakšanje kada im roditelji kažu da uvijek ostaju njihovi roditelji, a oni njihova draga djeca.
Izuzetno je opasno pitati djecu kod koga žele ići jer se djeca time stavljaju u poziciju da moraju birati između svojih roditelja tj. stati na stranu jednog, a protiv drugog što je razarajuće jer djeca vole oba roditelja jednako.
To se od njih ne smije tražiti. Roditelji se moraju dogovoriti kod koga će djeca biti i onda im to priopćiti.
Čak iako se djeca pobune protiv odluke roditelja, ona su iznutra slobodna i sretna jer ne moraju birati.
Kad se savjetuje par koji se želi razvesti, treba im dati do znanja da je za dobrobit djece najbolje ako svatko od njih u djeci nastavi održavati sliku izvorne ljubavi prema svom partneru, onakvu kakva je bila na početku, neovisno o tome u što se kasnije pretvorila.
Tako treba gledati svoju djecu i nakon razvoda u znak sjećanja na tu intimu, ono blaženo vrijeme s početka za većinu parova.
