Poredak u ljubavi

Ako ne preradimo osjećaje iz prošlosti, vrlo često nam se događa da ono što osjećamo u sadašnjosti, nema veze s trenutnom situacijom.

Evo jednog primjera:

netko doživi traumu kao dijete, recimo izgubi sestru ili brata u dječjoj dobi što je samo po sebi velika trauma.

Često se dogodi da se onaj tko je ostao na životu osjeća “kriv” jer je živ (ovo se posebno dobro može uočiti kod preživjelih u ratu i PTSP-a).

U toj situaciji preživjela osoba smatra da je ona u prednosti nad osobom koja je umrla. Ona je ta koja je dobila “na lutriji života”, dok je ova druga umrla osoba izvukla “loše karte”.

U takvom zapetljaju živa osoba nije u stanju iskoristiti svoju “prednost” – drugim riječima, ne živi život u punini, niti prihvaća sve ono što život nosi jer se osjeća krivom.

Što to u praksi znači?

Takva osoba ne može prihvatiti svog partnera, svoju djecu, svoj posao, vrlo često je ovisnik o alkoholu, drogama, cigaretama i sl.

Iza toga se krije snažna sila i potpuno uvrnuto uvjerenje koje otprilike glasi: kada je meni koji sam izvukao/izvukla “dobre karte” u životu dobro, osjećam krivnju jer umrli nije bio te sreće, a kada je meni “loše”, onda mi je barem malo lakše jer eto, nisu ni moje životne karte bog zna što.

To može ići toliko daleko da je osoba u stanju počiniti i samoubojstvo jer na taj način misli da će se konačno “poravnati” s umrlim i na taj način ga nekako “oživjeti”.

No tako stvar čini još gorom jer nije dovoljno samo da je osoba preminula, nego još i onaj tko je ostao na životu želi u smrt.

Rješenje je ovdje na višoj razini, gdje se sljepoća takve odanosti nadilazi kroz poredak ljubavi – ne putem same ljubavi jer je i takva slijepa odanost i želja da se ode za umrlim čin iz ljubavi, već na višoj razini, kroz poredak ljubavi u kojem na jednak način prihvaćamo kako vlastitu sudbinu preživjelog, tako i sudbinu onog koji je otišao i tome se ponizno poklonimo.

Pri tome treba biti svjestan da kako mi ljubimo one kojih više nema, tako i oni nas ljube. Odbijamo li živjeti svoj život i priznati njihovu sudbinu koja je neovisna od naše, odbijamo priznati njihovu ljubav prema nama utapajući se u vlastitoj tuzi što je svojevrstan čin oholosti.

Tako na primjer vrlo često u filmovima imamo rečenicu koja to jako dobro oslikava, a glasi – “tvoja mama/sestra/brat/otac itd. ne bi bili sretni kada bi vidjeli što radiš od svog života”.

U konstelacijama se u posebno teškim slučajevima koristi jedna ljekovita rečenica koja glasi:

“Dragi/draga….ti si mrtav/mrtva, a ja ću još malo živjeti, a onda ću i ja umrijeti.”

U toj rečenici se nalazi istovremeno i poravnanje (isti smo jer ćemo oboje jednom biti mrtvi), ali i oslobođenje (ja sam sada živ/živa).